Lov na dugu ekspoziciju

Post date: Aug 17, 2013 9:39:24 PM

Fotografija me oduvijek zanimala, ali nikad nisam imala vremena učiniti više nego li diviti se fotografijama na izložbama, putem izloga ili interneta.

U veljači sam slučajno naisla na grupu “Hunting The Light “ i odmah sam sudjelovala u raspisanom natječaju  >Hunt Your Pet / Ulovi svojeg ljubimca< sa fotografijom koja je snimljena mobitelom.

Imala sam foto aparat, ali bih na njega redovito zaboravila ili u torbici ne bih imala mjesta... 

... Čudno, zar ne? A poznata sam po tome da se u mojoj torbici nalazi pola hitne pomoći i pola parfumerije :) 

Kako sam pratila natječaj, tako se i moj interes za fotografijom sve vise budio…

ALI - moje fotografije se ne mogu mjeriti niti tehnikom, niti kvalitetom sa ostalim sudionicima i članovima HTL grupe.

Moram po novi fotić! Pod HITNO! Moj natjecateljski duh se probudio.

Znam da ne mogu biti uz korak sa njima, ali mogu biti korak iza njih.

Nakon pomnog biranja, isprobavanja, informiranja i muckanja sivim stanicama, odlučila sam se za mali, bijeli Nikon 1 S1 za učenje tehnika i ispipavanje vlastitih, kreativnih (ako ih ima) granica...

Kod fotografija sam uvijek voljela dugu ekspoziciju, jer me podsjećalo na bajku, na nesto u cemu vidis ono sto volis; 

na nesto, gdje ti vlastita mašta proradi i tu nema granica. Moja mašta je moja sloboda.

Kroz vrijeme sam zavoljela svoj Nikon, ali nisam imala pojma što sve taj mali aparat može

(Bože, kao da sam pala iz 14.-og stoljeca!) do jucer.

Jučer sam čvrsto odlučila da želim sama napraviti fotografiju kojoj ću se diviti, jednu sa dugom ekspozicijom.

Nino i Tigi, moji informanti, 500 pitanja, odgovore ne razumijem… Primam se knjge o foto aparatu i proučavam “aha, na to je mislio” tipa. NAPOKON razumijem aparat!

Kao da nisam mogla prije pitati i/ili proučavati 100-tinjak stranica o fotiću koji su bili priloženi u kutiji. Nisam, jer sam OVNICA i sve želim sama, dok mogu.

Bilo je odlučeno, ja to želim i tako mora biti, danas moram to napraviti, inače bi mi pravi rogovi narasli :D 

Znala sam kad i gdje idem, ali sam prespavala i budilicu I 4 alarma, jer od uzbudjenja nisam mogla zaspati istovremeno kad i kokice :) 

“Ne, ne mogu ici ovakva u Lov na dugu expoziciju!” pričam Emmi, koja je pas, i čekam od nje odgovor. Zaista previše očekujem od svega sto me okružuje.

Tuširanje, sušenje kose, nokti i make up. Kasnimo 5 sati. Ženske smo i to je jedini izgovor koji imamo. Lijepe smo, pa nam drugi ne trebaju :P

Naravno da izvori nemaju adresu, pa smo i zalutale u planinama, cak ni navigacija nije imala signala (ili nije znala gdje je?).

“Ali moramo to danas naci, Emma,i moramo napraviti super fotkice. Maaaa daaaa!” pričam sama sa sobom, opet čekam odgovor.

Imam i ruksak sa sobom, nemam ga nikada i molim Boga da me nitko poznati ne vidi :)

NAPOKON smo stigle do izvora I slapova I “HOP” vec smo bile u potoku, prolaznici su nas gledali kao da smo lude, I jesmo. Sve cemo napraviti za tu fotku.

ISO na 100, white ballance na sjenu, jer je sjenovito ispod debelih krosnji stabala koji nas okruzuju. 

Nemam stativ, uzimam sal, stavljam ga na kamen, stavim na 10 sekundi, kameru na sal, zoom I stisnem –  “igre krecu, Emma!” 

Boli me koljeno, naravno, kad skacem po potoku kao zec sa ruksakom na ledjima i 

Emmom u jednoj, a foticem u drugoj ruci.

I cekam, i cekam. 10 sekundi kao cijela vjecnost.

„Uspjelo je!! Emma, uspjelo je!“ - gledam fotku i divim se sama sebi. NAPOKON mogu napraviti ono cemu se inace divim: prekrasan osjecaj. 

Radim jednu za drugom, ne marim niti za prolaznike niti za ruksak na ledjima niti za bol.

Nisam mislila da me jedna jedina fotografija toliko moze usreciti, ali usrecilo me vise od čokolade, a to mi je do sada bio izvor srece broj 1.

I to sve je samo jedan divan pocetak moje ljubavi prema fotografiji.

Yelena Lana Schindler