Perspektiva

Perspektive i dubina kadra

Jedna od nevolja fotografije je u tome što trodimenzionalni prostor (dužinu, širinu i visinu) treba prikazati u dvodimenzionalnom mediju, na foto papiru ili na zaslonu, projecijskom platnu. Tako fotografima preostaju širina i visina kao stvarne dimenzije kadra, a oko interpretacije dubine se mora jako potruditi! 

Riječ je o nimalo jednostavnom i lakom zadatku, jer zapravo moramo potaknuti gledateljevu maštu da se sam projicira u prostor kojega je vidio fotograf! 

Pri tome se srećemo sa svim vrstama motiva. Ponegdje ćemo ispred objektiva imati idealno posložen prostor koji "vodi" gledatelje putem prema naprijed. Druga je krajnost plošni motiv, poput zidova, vrata, prozora, koji sam po sebi nema dubine, pa automatski zatvara tu treću dimenziju iako ona u stvarnosti postoji.

U svakoj situaciji fotograf je taj koji treba kreirati osjećaj dubine, odnosno neutralizirati činjenicu da na plošnom mediju ne postoji treća dimenzija. 

Jedna od tehnika je, gdje je to moguće, kompozicija perspektivom! Ponekad su linije perspektive vidjljive, npr. ceste, rijeke, mostovi, drvoredi. Ali u prirodi ćemo sresti i puno scena gdje takvih elemenata nema, pa će nam preostati da se pozabavimo odijeljivanjem planova, u kojima će se nalaziti prepoznatljivi objekti... drvo, brdo, most, šuma, oranica...

Ovdje naravno dolazi do izražaja i poznavanje tehnike, kuteva snimanja, odabira fokalne duljine ("zoom-a") i polja dubinske oštrine (DOF), opće oštrine kadra i mnogo drugih detalja koji će neku scenu ispred kamere učiniti oku ugodnijom, podsvjeti bližom i prepoznatljivijom, znači i ljepšom, odnosno pravilno komponiranom! 

Planove možete razdvojiti po dubini - produbiti kadar - koristeći manje fokalne duljine objektiva, odnosno šire kuteve. S druge strane, ako koristite uske kuteve i "jako nazoomirate" onda će se stvoriti optička iluzija približenosti planova, pa će sve biti međusobno tako blizu da će osjećaja prostornosti nestati. 

A nestati će ga zato jer tako nešto oko (podsvijest) ne može pronaći u svojoj "bazi podataka idealnih proporcija", pa će osjetiti da je riječ o umjetnom objektu, a ne prirodnom pogledu. Zato, pri kompoziciji ne koristimo zoom kako nam se hoće, ili kako je "fora", nego smisleno i prema nekim pravilima. 

Perspektiva se bolje ocrtava u normalnom i u širem kutu snimanja (normal, wide angle), nego u jako nazoomiranom kadru uskoga kuta. 

Za mnoge od koji snimaju kompaktnim fotoaparatima ili kit objektive na svojem DSLR fotiću, je raspon fokalnih daljina (najčešće opisan kao 3x optical zoom ili 18-55 mm) sasvim dovoljan za pravilnu kompoziciju najvećeg raspona scena koje ćete vidjeti u hobi fotografiji. 

Ipak, ponekad nam treba i nešto više i dalje... bilo prema širem kutu, bilo u svijetu uskog kuta (telefoto), čime ćemo komponirati kadrove jako širokog kuta (razmjerno male, ali ne i macro distance), odnosno loviti svjetlo u dalekoj daljini, ponovo pravilnim kadriranjem pomoću uskokutne telefoto leće! 

A sad, što ako nam je perspektiva vidljiva? Tada postoji priča o kretanju u prostoru (i vremenu), metafora putovanja, susreta i rastanaka, novih dogodovština i doživljaja... Uglavnom, puno je mogućih priča, a koju i kako će fotograf ispričati, ovisi o znanju i kreativnosti. 

Nekoliko jednostavnih simbolika govore o tome da perspektiva koja:

Uzmemo li u obzir i visine točaka (trećine) gdje perspektive završavaju, možemo naći simboliku uspjeha ili raspoloženja, iako to ne mora biti namjera autora.

Sve ovdje napisano je tek temelj da uzmemo kamere u ruke i krenemo u ozbiljno istraživanje svijeta oko sebe, te da se probamo ponekad suzdržati od "skoka na prvu loptu", od prvog klika kad nešto vrijednoga uočimo, kako bismo si dali vremena da u potencijalu kojega nudi prostor i prizor pred nama prepoznamo one elemente kojima ćemo najbolje ispričati svoje foto priče! 

Uživajte u HTL natječaju Ulovi Kompoziciju!